Prerijski psi „razgovaraju“ o ljudima – evo kako to rade
Većina ljudi koji prolaze kroz prerije Srednjeg zapada i jugozapada SAD-a i Kanade ne obraća previše pažnje na užurbane ‘lajave’ glasove prerijskih pasa. Međutim, decenije pažljivih naučnih posmatranja i eksperimentalnih istraživanja reprodukcije zvukova pokazuju da ti pozivi nisu ni približno nasumični. Zapravo, glasovi prerijskih pasa izgleda da sadrže strukturirane, referencijalne signale koji variraju ovisno o tome šta ih je tačno izazvalo.
Predvodnik u dešifrovanju ovih vokalizacija je ekolog Con Slobodchikoff, čija dugoročna istraživanja Gunnisonovih prerijskih pasa (Cynomys gunnisoni) u blizini Flagstaff transformišu način na koji biolozi razmišljaju o vokalnom ponašanju životinja.
Evo šta je on i njegov tim otkrio i kako to izaziva tradicionalni pogled da je sposobnost prenosa složenih informacija glasom nešto što mogu samo ljudi.
Kako prerijski psi „pričaju“ o ljudima
U terenskom eksperimentu iz 2006. godine, opisanom u časopisu Behavioral Processes, Slobodchikoff i njegovi saradnici su Gunnisonovim prerijskim psima predstavili niz potencijalnih prijetnji, od sokola crvenog repa do kojota i, što je posebno važno, ljudi.
Tim je snimao alarmne pozive koje su prerijski psi ispuštali kada su se ti predatori približavali. Dosljedno su otkrivali da se akustična struktura poziva razlikovala ovisno o vrsti predatora u blizini. Ovo otkriće samo po sebi bilo je značajno, jer je pokazalo da prerijski psi ne upozoravaju jedni druge samo na opasnost, već da zapravo precizno označavaju o kakvoj vrsti prijetnje se radi.
Međutim, otkrića se nisu ograničila samo na ptice i kojote. U daljnjem istraživanju iz 2009. godine, objavljenom u časopisu Animal Cognition, istraživači su pustili ljude različite visine i odjeće da prolaze kroz kolonije prerijskih pasa. Nakon pažljivog izolovanja nastalih vokalizacija, brzo su otkrili da pozivi koji su se javljali u reakciji na ljude također nisu bili uniformni.
Tačnije, pozivi prerijskih pasa varirali su ovisno o veličini, obliku pa čak i boji odjeće koju je osoba nosila. Na primjer, niski čovjek u žutoj majici izazvao bi potpuno drugačiji alarmni poziv od visokog čovjeka u plavoj majici. Ključno je da ove razlike nisu bile zasnovane na subjektivnim tumačenjima istraživača, već su otkrivene spektrografskom analizom samih zvukova.
U eksperimentalnim testovima reprodukcije zvukova, snimljeni pozivi su puštani prerijskim psima u odsustvu stvarnih predatora. Glodari su tada reagirali na odgovarajući način prema vrsti prijetnje koju je poziv označavao. Ovo sugerira da njihovi alarmni pozivi nose značajne informacije koje primatelji tumače u kontekstu.
Iako ove vokalizacije mogu zvučati kao kaotični cvrčci i laveži neupućenom uhu, Slobodchikoff upoređuje akustičku strukturu njihovih alarmnih poziva s Rosetta kamenom: obrazovanim sistemom koji se, uz pažljivu analizu, može interpretirati.
To je zato što svaki alarmni poziv sadrži brzu seriju zvukova, sastavljenu od različitih harmoničnih frekvencija. Kada se ovi pozivi razlože na vremenske dijelove i analiziraju na najmanjem značajnom nivou, istraživači otkrivaju da se pozivi za različite predatore grupišu na različite načine.
Posebno je zapanjujuće što se iste osnovne „fonemske“ jedinice pojavljuju u pozivima za različite prijetnje, ali se njihova frekvencija i raspored mijenjaju na sistematične načine.
Na primjer, zamislite razliku između riječi „stale“, „slate“ i „steal“ u ljudskom govoru. Iako riječi dijele iste osnovne elemente (slova, u ovom slučaju), oni su raspoređeni na različite načine koji na kraju prenose različita značenja. Pozivi prerijskih pasa dijele ovu karakteristiku, što sugerira složenost koja se nije očekivala u komunikacijskom sistemu glodara.
Ova akustička složenost omogućila je Slobodchikoffovom timu da identificira ne samo vrstu predatora, već i detaljne informacije o fizičkim osobinama približavajuće prijetnje. Značajno je da je ovo nivo specifičnosti koji neki istraživači smatraju funkcionalno analogan riječima u ljudskom jeziku.
Prerijski psi koriste referencijalne signale, a ne samo upozorenja
Ključna inovacija u istraživanju prerijskih pasa je prepoznavanje da ovi alarmni pozivi imaju referencijalnu funkciju tj. da se odnose na karakteristike vanjskog svijeta, a ne samo da izražavaju opći strah.
Ovo povezuje pozive prerijskih pasa s drugim sistemima životinjske komunikacije koji su poznati po referencijalnoj specifičnosti, poput alarmnih poziva afričkih vervet majmuna koji razlikuju zmije od orlova i leoparda. Međutim, prerijski psi idu korak dalje kodiranjem informacija o fizičkim karakteristikama pojedinačnih predatora.
Referencijalna komunikacija implicira da pojedinac unutar grupe može slušati i interpretirati specifične informacije koje prenosi drugi. Upravo zato prerijski pas koji čuje poziv „čovjek u plavoj majici, visok“ reagira drugačije nego onaj koji čuje opći alarm. Te reakcije, od brzog povlačenja u jazbine, opreznog izvirivanja ili skeniranja neba, nisu generičke reakcije panike, već zavise od vrste prijetnje koju poziv prenosi.
Međutim, uprkos sofisticiranosti ovih poziva, nije mudro poistovjećivati vokalizacije prerijskih pasa s ljudskim jezikom. Kritičari ističu da, iako pozivi kodiraju detaljne informacije, još nemamo dokaza da ti pozivi ispunjavaju sve kriterije koje lingvisti koriste za definisanje jezika, poput sintakse ili generativne gramatike.
Studija iz 2019. godine, na primjer, ponovo je ispitala varijabilnost alarmnih poziva prerijskih pasa. Istraživači su otkrili da, kada se kontrolira identitet pojedinih pasa, neka od ranije pretpostavljenih specifičnosti nisu bila toliko jasna. To sugerira da je potrebno dodatno istraživanje kako bi se razumjelo koliko su ove komunikacijske razlike univerzalne i konzistentne.
Ipak, čak i ako pozivi prerijskih pasa nisu „jezik“ u punom lingvističkom smislu, oni predstavljaju jedan od najsloženijih referencijalnih sistema dokumentovanih izvan ljudi i primata. Činjenica da mali glodar može proizvoditi pozive koji prenose i vrstu predatora i opisne karakteristike, poput veličine, oblika i boje odjeće čovjeka koji se približava, izaziva mnoga uvjerenja koja smo imali o kogniciji i komunikaciji životinja.
Zašto su alarmi prerijskih pasa važni
Prerijski psi žive u veoma društvenim, kolonijalnim sredinama, gdje opreznost i brza komunikacija o prijetnjama mogu značiti razliku između života i smrti. Za razliku od kripticnih životinja koje se oslanjaju isključivo na kamuflažu, prerijski psi stoje iznad trave i koriste javne alarmne pozive da koordiniraju ponašanje grupe.
U ovakvim sredinama, sposobnost da se prenesu specifične informacije o vrsti prijetnje koja dolazi vjerovatno pruža značajnu adaptivnu prednost.
S evolucijskog aspekta, precizni alarmni pozivi mogu pomoći pojedincima i srodnicima da procijene rizik u različitim scenarijima. Na primjer, mogu razlikovati vazdušnog predatora koji zahtijeva trenutno povlačenje u jazbinu i kopnenog predatora kojeg se može pratiti ili napasti u grupi. Dodavanje razlika o fizičkim karakteristikama prijetnje (poput veličine ili odjeće) može povećati šanse za preživljavanje finim podešavanjem grupnih reakcija.
Kako tehnologija napreduje, a alati za akustičku analizu postaju sofisticiraniji, istraživači poput Slobodchikoffa nastavljaju pomjerati granice našeg razumijevanja životinjske komunikacije. Trenutno se radi na katalogizaciji više ovih poziva i istraživanju mogućih „dialekata“ među vrstama prerijskih pasa i geografskim regijama. Istraživači su također zainteresovani kako mladi prerijski psi tokom života uče praviti ove pozive.
Nije sigurno hoće li pozivi prerijskih pasa ikada biti prevedeni u realnom vremenu ili potpuno mapirani na ljudski leksikon. Ono što je jasno jeste da ovi mali prerijski glodari komuniciraju mnogo više od jednostavnih alarma: oni možda jedni drugima govore ko dolazi, kako izgleda i kako reagovati.
Prerijski psi preživljavaju oslanjajući se na budne članove kolonije koji upozoravaju sve kada predatori dolaze. Ako ste radoznali koja životinja odražava vaše instinkte zaštitnika, možete uraditi test „Guardian Animal“ da saznate.
Scott Travers, Forbes
